Znamo da bi bilo dobro da se hranimo zdravije, da počnemo da vježbamo, da uvijek iskazujemo svoje mišljenje, da zatražimo povišicu plate, da upišemo neki kurs, da izađemo iz lošeg braka, da kažemo djetetu “ne”, da održimo riječ,.. Ipak…
Ono što je teži dio i što nam je manje poznato je kako da sve to i sprovedemo u djelo. Čini se da većina nas zna “šta” treba da uradimo, ali manji broj zna i ”kako”. Planiramo, razmišljamo, nekada čak odlučimo i krenemo ali se negdje ipak saplctcmo.
Važno je da razumijemo zašto nam se dešava to što nam se dešava, jer ćemo onda moći i da utičemo na sebe, a ne da udaramo glavom u zid i vrdmo se u začaranom krugu.
Ljudskim ponašanjem upravljaju dvije sile:
• potreba da izbjegnemo bol
• želja da osetimo zadovoljstvo
Ipak, mi ćemo uraditi mnogo više da bi izbjegli bol nego što ćemo uraditi da osjetimo zadovoljstvo. Bol je veći motivator, ali samo
kratkoročno gledano.
Naša realnost je određena onim na šta se koncentrišemo, ili još jasnije tamo gdje nam je pažnja to je mnogo stvarnije za nas. Ako odlažemo nešto što znamo da treba da uradimo to je zbog toga što naš mozak vezuje osjećanje zadovoljstv a za nc-sprovođenje, a osjećanje bola za sprovođenje određene akcije. Mi znamo da ćemo osjetiti zadovoljstvo ako izdržimo do kraja, ali ono što nam je bliže i realnije (jer se na to koncentrišemo), je osjećaj bola kroz koji treba da prođemo.
