Naši životi su preplavljeni praktičnošću i produktivnošću. Mi mislimo da ako nešto nema svrhe činiti, to i ne treba činiti. A najbolje stvari su, zapravo, one koje uopšte nemaju svrhu.
Žrtvujemo svoje vrijeme i razum kako bi činili nešto što ne želimo, da bi u nekom izvjesnom trenutku u budućnosti imali slobodu da radimo ono što volimo.
Tražimo sreću u stvarima, u prihvaćanju od drugih, u posjedovanju materijalnih stvari i u društvenom statusu. Sreću čak tražimo i u nekom obećanom budućem životu. Mi sabotiramo sami sebe i svoje živote jer ne razumijemo vrlo jednostavnu ali previdjenu činjenicu: potraga za srećom je najveći uzrok nesreće.
Mi ne možemo pronaći nešto što je već tamo. Sreća postoji sada. To nije nešto što treba pronaći. To je kao kada biste tražili vlastito disanje.
Pohlepnost uma je ta koja izaziva nesreću. Ako niste sretni, to je zato što vam vaš um ne dozvoljava da to budete. A razlog zbog čega vam um ne dozvoljava da budete sretni jeste taj što ste se zaglavili u začaranom krugu produktivnosti, osudjivanja i svrsishodnosti. To ne znači da je produktivnost loša, ili da je raditi stvari koje imaju svrhu loše. Ali, upravo zasnivanje razloga svog postojanja na ovim stvarima stvara toliko muka i nevolja.
Kada svoju sreću baziramo iskučivo na “dobijanju” nečega, izvršavajući odredjeni broj zadataka na našoj “uradi” listi, ili postizanju nekog cilja, mi sami sebe zavaravamo. Mi smo poput zeca s parčetom mrkve privezanim za glavu – uporno pokušavamo da ga uhvatimo, ali nikad ne uspijevamo. Nikad čak i pomislimo da je upravo ta jurnjava uzrok svih naših problema. Mi smo previše ometeni pokušavajući da pronadjemo bolji put za dobijanje ove bitke. Čim dostignemo jedan nivo uspjeha, žurimo se da unaprijedimo potragu i dostignemo i naredni nivo. Nikad i ne pomislimo da neuspjeh u dobijanju bitke nije uzrok našeg jada, nego sama bitka!
Odbijamo shvatiti da je ponekad najbolji način rješenja problema prestati sudjelovati u problemu. Ponekad je najbolji način jednostavno prestati brinuti.
Ponekad…
Najbolji način da riješimo problem što nemamo mnogo dobrih prijatelja je da prestanemo brinuti o tome kako imati mnogo prijatelja.
Najpametniji način da budemo sretni mjestom svoga boravka je da prestanemo brinuti o tome da živimo u bajnoj dvospratnici sa bazenom, kaminom, klimom i satelitskom TV.
Najjednostavniji način da budemo zadovoljni sami sobom je ne juriti slavu i priznanja, nego prihvatiti sebe potpuno onakvog kakvi jesmo.
Najbrži put do sreće je prestati brinuti o tome kako pronaći sreću i jednostavno biti sreća.
Ne brinući se, mi se istog trenutka oslobadjamo od pohlepe uma. Ali nije lako ostati u takvom mentalnom stanju (um je po prirodi pohlepan!), za to je potrebna stalna kultivacija. To je posebno teško kada naše društvo i okolina stavljaju težište i vrijednost na sve više stvari, a ne na više iskustava. Mi vrjednujemo više ono što činimo nego ono što osjećamo.
Kad se bolje promisli, to je zapravo prilično besmisleno. Jer ono kako se osjećamo bi trebalo biti važnije nego bilo šta drugo. Zar nije svrha svega što činiš da se osjećaš bolje? Zar svrha novog auta, unapredjenja na poslu, ili diplome na fakultetu nije ono što će ti dati osjećaj postignuća? Zar vas to ne bi trebalo učiniti sretnim?
Problem ovoga je što našu sreću baziramo na prolaznim stvarima. Naša sreća proizilazi iz dostignuća, postignuća, materijalnih stvari. To nije prava sreća; to je ovisnost. Od novog TV ili novog iPoda, dobijamo samo kratki rafal endorfina u krvotok i šta se onda dešava? On nestaje. Ostaje samo osjećaj praznine i mi počinjemo tražiti novu dozu koja će popuniti tu prazninu.
Naša potrošačka kultura i reklamne agencije ne pomažu puno. Neprekidno smo bombardirani porukama kako nam treba ovo ili ono. Neprestano slušamo : Kupite ovo i to će riješiti Vaš problem!
Kad bismo samo mogli riješiti taj problem, konačno bismo bili sretni. Pogrešno. Nisu problemi ono što je problem. Mislim, kupovina efikasnijeg usisivača ili zašivanje dugmeta koje visi već 7 godina je odlično. Možeš osjećati osjećaj postignuća nekoliko trenutaka ili dana. Ali još uvijek ćeš tražiti sreću u stvarima.
Isto je i sa produktivnošću. Kad bismo samo mogli završiti sve te stvari na “uradi” listi, bili bismo zadovoljni. Kad bismo samo mogli postići sve naše ciljeve, konačno bismo odahnuli. Ovo razmišljanje se bazira na iluziji da ćete dostići odredjenu tačku gdje je sve uradjeno. Konačno ste uspjeli! Nema više ništa u vašem inboksu, vaši projekti su završeni i svi životnovažni ciljevi su ostvareni. Sada možeš odmarati.
Ali ta tačka nikako da se dostigne, zar ne? To je zbog toga što će uvijek biti stvari koje treba uraditi. Uvijek će biti izazova, jer sve u životu se neprestano mijenja. Kad biste u svom životu dostigli tačku gdje više nemate nikakvih problema, nikakvih napora, briga… tada bi i život stao. Igra bi bila završena i ne bi bilo smisla ostajati u njoj.
Dakle, šta možemo učiniti s tim?
Moramo prestati brinuti.
To ne znači da ćemo prestati pokušavati ostvariti naše ciljeve i težiti osobom rastu. To samo znači da svoju sreću više nećemo temeljiti na kratkotrajnim ili prolaznim stvarima.
Očito postoje neke situacije u kojima nemar može izazvati negativne posljedice (npr. plaćanje stanarine). Pretjerana briga, će vas ipak učiniti jadnim.
Razlog zašto je previše brige tako štetno za vaše zdravlje, je zbog toga što ste usmjereni na budućnost. Vaš identitet je previše vezan za ishod. Ako se nešto dogodi, ili ne ide kako treba, to će vjerovatno imati trajan uticaj na vaše raspoloženje cijeloga dana. Umjesto toga, trebamo temeljiti svoju sreću na trajnim stvarima. Stvarima koje se ne mijenjaju. Željama koje se ne mijenjaju iz trenutka u trenutak. Biramo da pronadjemo sreću u življenju. U samom životu. U stvari, mi i ne trebamo “tražiti” sreću. Mi možemo biti sreća.
Prestanite tražiti. Ne možete pronaći nešto što je već tamo.