Zamisli da je danas tvoj posljednji dan u ovom tijelu na ovoj planeti. Šta bi želio, u kojem stanju se nalazi tvoje biće? Šta bi rekao iz dubine svoje duše? Prilika je ovdje. Tvoj posljednji dan, pogodi? Ti si na satsangu, šta želiš da znaš?

Postoje bića koja svaki dan žive kao da im je to posljednji dan, ali oni ne paniče. Oni ne reaguju: “O moj Bože! Ahh!” Ne, ne… Postoji nešto, što je veoma živo! Ponekad si življi nego ikada zato što nemaš vremena da trošiš na budalaste misli. Nemam vremena da idem na zabave, nemam vremena da se opijam. Ne želim da potrošim svoje posljednje sate pijan. Želim da budem trijezan. Koje je najtreznije stanje u kojem mogu biti? Nemam vremena da vježbam pranajame i da recitujem mantre, nemam vremena.

Ovo je hitno. Sat otkucava i ja imam samo dva sata sada. Šta mogu uraditi za dva sata?
Jedan sat? Šta mogu uraditi za jedan sat?
Nemam vremena da vježbam. Nemam vremena da idem na Himalaje, nemam vremena da sjedim u pećini. Moja koljena nisu u dobrom stanju.
Pet minuta, Mooji, pet minuta! Može li se nešto dogoditi za pet minuta? Većina ljudi kaže, pet minuta, ah ne, žao mi je, druže. Ništa ne možemo uraditi za tebe za 5 minuta. Za pet mjeseci možemo nešto uraditi, za pet minuta ne možemo ništa. Ko će te poslati na neko mjesto za pet minuta? Gdje ćeš ići?

Četiri minuta sada. Šta se može dogoditi za četiri minuta..? Osjećam se zaglavljeno. I dalje osjećam da je mom životu potrebno oslobodjenje ali ja imam samo tri i po minuta. Onda ti ja kažem, šta je to što ne treba vrijeme?
Za sve ostalo ti je potrebno vrijeme. Treba ti vrijeme da se oprostiš sa prijateljima. Da li je to što hoćeš sada da uradiš? OK, uradi. Za tri minuta možeš to uraditi. Napiši lijep e-maii, kopiraj mnogo ljudi. Sada imaš jedan i po minut. Šta možeš uraditi za jedan i po minut?

Onda dodješ meni i ja te pitam, šta ne zahtijeva vrijeme? Šta ne traži trud?
Samo smo ja i ti ovde i sada. Šta ne treba vrijeme niti trud? Ne govori odgovor. Ti BUDI odgovor. Šta ne treba vrijeme, ni praksu, ni trud? Ništa da se zapamti, ništa da se postane, ništa da se promijeni, ništa da se popravi, ništa da se ostavi, ništa da se stvori, ništa da se postane. Jedan minut.

Šta je to što ne mora ništa da riješi niti da razriješi? Trideset sekundi.
Ne koristi um. Nikada nije počelo, nikada se ne može završiti. Ne može otići jer nikada nije ni došlo. 10,9,8,7,6,5,4,3,2,1
Onog momenta kad pomisliš o vremenu, ili o bezvremenosti, ti si opet u vremenu. Niko nema ideju šta se može uraditi sa vremenom. Šta može uraditi za jedan minut? Šta od bilo kakvog značaja možeš uraditi za jedan minut? , ipak, Sopstvo ne možeš uraditi; Sopstvo nema sastanaka, nema planova, nema nikakvih uslova. To nije časovnik. Um postane zauzet; um se izbezumi u pokušaju da nadje nešto. To je već izgubljen slučaj, zato što Sopstvo neće imati korist od napora uma. I 9 sekudni, 10 sekundi, možda ako si Usain Bolt ili slično, možeš reći, da, da, postigao je svjetski rekord za ovo vrijeme (u trci na 100 metara), ali to je gotovo. Nikakav svjetski rekord ti neće pomoći da se probudiš u Sopstvu. Nema svjetskog rekorda za Prosvjetljenje. Sopstvo nije dogadjaj, to nije odbrojavanje. I zato, oni koji to prepoznaju, neće paničiti. Kažu im da imaju samo 10 sekundi, oni ne paniče, zato što nemaju ništa da obave. Oni znaju da se to ne može postići, nema žurbe, nema panike, nema hitnosti, nema takmičenja, nema odlučivanja, oni su već tu gdje su oduvijek bili. Oni nisu “želim da budem…”. Oni nisu “postaću”, oni znaju da Jesu. I o tome je sve ovo: znaš li gdje već jesi?
“Postati” je u redu, ali ne toliko dobro kao Bivstvo. Kad znaš da si Bivstvo, onda postati nešto nije toliko…više je igre radi.
Buda postaje razigran. Prosvijetljeno biće, probudjeno biće, takodje ima razigranost u sebi. Samo um je toliko ozbiljan, zapravo, on je očajan, a kad si očajan nije ti zabavno, je rne možeš biti spontan kad si očajan.

Onaj ko misli da je osoba, i onaj ko vjeruje u vrijeme ima osjećaj ograničenja vremenom u vremenu. Ali zato vas sada podsjećam, vi ste bezvremeno Sopstvo. Osjećaj da se nešto postaje je samo igra manifestovanog svijeta, i probudjeno biće to zna, i za njih je to više igra. Oni ne mogu sve ovo uzeti za ozbiljno zato što jasno znaju da je to iluzija i u tome nema stvarne suštine. To se desi kad se probudiš u Istini. Zato umjesto paničenja, i misli o tome kako vrijeme izmiče, i kako život izmiče sa vremenom, ti ćeš znati da ono što izmiče samo pripada vremenu i to je iluzija. Ono što ti jesi ne može da izmakne, ti si uvijek prisutno, uvijek živo, uvijek istinito, bezvremeno Sopstvo. I ovo je moja poruka sada. Drži se ovog razumijevanja sve dok nema mjesta za nerazumijevanje u tebi, tako da ovog života otkriješ svoju urodjenu slobodu.
Zato, budi srećan.